Written by

TED Talk sedmice: Umjetnost sačinjena od povjerenja, ranjivosti i povezanosti

m:ovo m:ono| Views: 108

marina

Marina Abramović jedna od najpoznatijih svjetskih umjetnica, koja je postala poznata po performasnu iscrpljivanju tijela, imala je i više nego buran i sadržajan životni put. Posljednjih godina, ne samo da je dobila status prave zvijezde, već i jedne od najuticajnijih ličnosti u svijetu.

U svom TED Talk-u vraća se u prošlost, tačnije 1974. godinu, kada je kao djevojka od 23 godine ušla u svijet umjetnosti. Prisjećajući se svog prvog performansa i stola na kojem se nalazilo 76 predmeta, koji su služili za zadovoljstvo i bol. Neki od predmeta bili su čaša vode, kaput, cipela, ruža, ali i nož, žilet, čekić i pištolj sa jednim metkom. Dala je jasne instrukcije „Ja sam objekat. Sve što je na stolu možete iskoristiti na meni. Preuzimam svu odgovornost – čak i za moje ubistvo, a vrijeme trajanja je šest sati.“

Marina se prisjeća da joj je na početku performansa jedan čovjek pocjepao svu odjeću, a nakon toga su je ružinim trnjem i žiletom isjekli. U jednom momentu je neko uzeo pištolj, stavio metak u cijev i prislonio joj na sljepočnicu. Potom je započela svađa između prisutnih, jedna osoba je istrgla pištolj iz ruke nakon čega su se svi u strahu razbježali. Poslije šest sati obnažena, suznih očiju i prekrivena krvlju, otišla je u hotel. Kada se pogledala u ogledalo vidjela je svoj prvi pramen sijede kose.

Marinina defincija performansa je veoma jednostavno. „To je mentalna i fizička konstrukcija koju izvođač stvara u određenom vremenskom periodu, u prostoru ispred publike, a zatim se dešava dijalog između energija. Publika i izvođač zajedno stvaraju djelo.“ Kako Abramovićka objašnjava razlika između performansa i pozorišta je ogromna, jer u pozorištu nož nije nož, a krv je samo kečap, dok je kod performansa krv materijal, a žilet ili nož sredstvo.

Umjetnica prepričava svoj životni put koji je započeo u Beogradu u kom je rođena, a koji ju je dalje odveo u Amsterdam. Tu je srela Ulaja, u kog se zaljubila i sa kojim je narednih 12 godina izvodila performanse. Kada je veza došla do svog kraja, da bi se oprostili, prepješačili su Kineski zid. Nakon tri mjeseca i 2500 kilometara sreli su se na sredini da bi se oprostili jedno od drugoga.

U vrijeme ratova na Balkanu izvodila je performans pod nazivom „Balkanski barok“. Jedan od najpoznatijih performansa je onaj u kom je sjedila puna tri mjeseca u Njujorškom muzeju. Marina navodi, da kada je ustala sa te stolice nakon tri mjeseca više nije bla ista. Kako kaže, shvatila je da ima snažnu misiju i da mora da prenosi svoje iskustvo svima. U nastavku Abramović govori o svojim planovima da oformi institut nematerijalne scenske umjetnosti u Hadsonu, koji bi imao svrhu da vrati jednostavnosti u sopstvenom životu. Institut kojeg gradi zajedno sa Remom Kolhasom htjela bi otvoriti i u Brazilu, Australij i Kanadi.

Kontroverzna umjetnica smatra da je naša najveća greška što uvijek radimo stvari na isti način i što se ne mijenjamo. Kako navodi, njen metod je da radi stvari kojih se boji, koje ne poznaje i da ide na nepoznatu teritoriju na kojoj nikada niko nije bio.  TED izlaganje privodi kraju konstatacijom da da je ljudima trenutno potrebna promjena, a jedina promjena koju treba napraviti je promjena na ličnom nivou. Ističe da ljudi moraju da prvo naprave promjenu na sebi, jer je to jedini način da se promijeni svjesnost i svijet. Smatra da je lako kritikovati da je nešto drugačije, govoriti da stvari na svijetu nisu u redu, da je vlada korumpirana i da postoji glad, da postoje ratovi, ubijanja. Na kraju se pita „A šta mi radimo na ličnom nivou, šta je naš doprinos cjelokupnoj situaciji?