U sjećanje na jednog genija – Stiven Hoking

Od danas, svijet ostaje bez jednog od najvećih umova. Stiven Hoking, preminuo je u 76. godini u svom domu u Kembridžu.

_h3840_w5624_m2_bwhite

Od kada se rodio u Oksfordu 1942, genijalnost Stivena Hokinga inspirativno je djelovala na ljude oko njega. Kao dječak u posljeratnom Londonu, rastao je obasipan pažnjom roditelja, u srednjoj St. Albans školi, uživao je naklonost učitelja koji su njegov talenat srdačno stimulisali.

Kao brilijantni oksfordski student, sa samo 1.000 sati učenja, za tri godine je savladao gradivo i sa najvišim stepenom zasluga ostvario uslov za upis na Kembridž. Ugled među kolegama sticao je superiornošću u razgovorima na temu fizike i kozmologije, te radovima na teorijama koje su već tada pomjerale granice. Na životni put u nauci Hoking je, kako sam kaže, ‘kročio s pogledom uperenim ka zvijezdama’, i tada nije mogao ni pretpostaviti da bi ga na tom putu išta uspjelo usporiti.

Kada je došao kući za Božić u London 1963, Hoking je prvi put osjetio smetnje u kretanju i motorici. Nakon pregleda, ovom mladom, perspektivnom naučniku ustanovljena je Lu Gerigova bolest, za koju je saznao da je neizlječiva, i da parališe sve osim uma. Iako je tada zapao u depresiju i prestao da radi, nije prošlo ni nekoliko mjeseci kada ga je nadvladala potreba da nastavi sa naučnim istraživanjima. Dvije godine nakon što su mu doktori predvidjeli da će samo još dvije godine da živi, on je ‘prošetao do oltara’ sa Jane Wilde i s njom ubrzo dobio sina Roberta. Odbijajući štake, nastavio je redovno ići na predavanja u Londonu, završio je doktorat i počeo intenzivno da radi na Ajnštajnovoj teoriji relativiteta, dinamici crnih rupa i teoriji Velikog praska.

child-graduation_1387941i

Godine 1968, Hoking na Kembridžu objavljuje revolucionarni rad o radijaciji gravitacije i širenju univerzuma. U kišnom Londonu, radi uspješno, ali živi teško i bori se sa sve lošijim zdravstvenim stanjem.

U isto to vrijeme, na drugom kraju svijeta, u sunčanoj Kaliforniji, mladi tim tehnologa, Gordon Moore i Robert Noyce, osnivaju „Intel“ i proizvode prvi 64-bitni statički RAM. Tehnologija kao nauka se tada počinje razvijati sumanutom brzinom, a svijet elektronike počinje da mijenja način života ljudi.

Do kraja 90-ih, Hokingova bolest napreduje, njegova ga žena već dva puta spasava da mu doktori ne isključe aparate. Do 1997, „Intel“ već postaje gigant, multinacionalna korporacija koja u maju te godine na „Super Bowl“-u, najgledanijem sportskom događaju u Americi, svečano najavljuje izlazak prvog Intel Pentium II, 32-bitnog procesora šeste generacije. Za svoj 71. rođendan, Hoking, tad već najslavniji svjetski naučnik, od „Intel“-ovog tima dobija poseban poklon –  Intel® kompjuter LenovoThinkPad X220 Tablet. Bilo je to prvo praktično rješenje problema Hokingove otežane komunikacije, koje je i njemu, i svima koji prate njegov rad, dalo novu nadu, novu moć i novu mogućnost progresa.

london-paralympics-op_vox-12-copy

Ovaj kompjuter, sintisajzer govora, sastoji se iz ekrana koji je bio zakačen na Hokingova kolica, i na kojem je on vidio Words Plus Inc.-ovu tastaturu. Da bi izabrao slovo, sve što je morao da uradi je da pokrene mišić pored oka. Sa ruba njegovih naočara, infracrveno svjetlo koje je upereno u lice registruje pokret, i šalje signal kompjuteru da je Hoking izabrao slovo. Putem softvera EZ Keys, kompjuter tad izvršava komandu klikanja na znakove na tastaturi. Za svaku riječ Hokingu je trebao oko minut, a registrovane rečenice kompjuter potom komunicira putem sintisajzera govora. Na ovaj način, Hoking je mogao ne samo da piše, nego i da govori.

„Intel“-ova tehnologija sintisajzera govora nastavila je da se razvija u pravcu dobrobiti za cijelo čovječanstvo.

Prijavite se za m:tel newsletter. Prijavi se